KRONOLOGIJA TORNJAKA

Sedamdesetih godina 20. stoljeća tornjaka je bilo veoma malo. Radilo se o psu koji službeno praktički nije postojao stoga ga se i ne može pronaći u literaturi starijeg datuma ili slikovnicama za djecu niti se spominje u pričama, bajkama ili legendama kao što je to primjerice slučaj sa šarplanincem. Tornjak je imao ponešto drugačiji put.
Njegova priča doista u nekim segmentima podsjeća na Feniksa koji se uvijek nanovo uzdiže iz pepela.

Tornjaks on Dinara mountain / Croatia, late 70's
Photoalbum by Tihomir Kovačević
Tih je dakle sedamdesetih godina zapravo tek započela potraga za psom planincem kojeg danas znamo kao tornjaka. Nekoliko je tadašnjih kinologa entuzijasta počelo obilaziti područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tragati za primjercima koji su odgovarali zapisima o psu planincu iz 1067. godine i 1374. godine. Tako su prof. Stjepan Romić, Ratimir Orban, fra. Stjepan Petar Krasić, Šandor Horvath, Anto Kozina, Hrvoje Perković, Tihomir Kovačević, Marko Medar imena koja se danas neizostavno vežu za tornjaka i početke njegove rekonstrukcije. Ubrzo zatim 1979. godine u Zagrebu je osnovana "Komisija za standardizaciju tornjaka i uvođenje kontroliranog uzgoja", a tri godine poslije 1982. godine osnovana je u Zagrebu i "Komisija za uzgoj tornjaka" tadašnjeg Kinološkog Saveza Hrvatske (KSH).

U travnju 2000. godine u Vitezu u Bosni i Hercegovini na sastanku kojem je predsjedavao fra. Stjepan Petar Krasić izglasano je, kako se tada barem činilo i konačno ime pasmine "Hrvatski planinski pas tornjak".

Sve do 2002. godine čak i 2003. godine tornjaci su još uvijek bili marginalizirana i širem audiotoriju nepoznata pasmina, medijima još uvijek u potpunosti nezanimljiva. Osim tek sporadično spomenut u literaturi novijeg izdanja, pisanih materijala izričito o tornjaku nije bilo. Sve što se moglo naći ili saznati o tornjaku u novije vrijeme bilo je nekoliko stranica na internetu ili tu i tamo usmenom predajom od onih koji su već imali pokojeg tornjak u svom domu. 2002. godine izašla je i prva knjiga u cijelosti posvećena tornjaku "Hrvatski planinski pas tornjak" autorice uzgajivača hrvatskog tornjaka Ljiljane Nakić - Petrine koja je između ostaloga bazirana i na zapisima o porjeklu tornjaka koje su nešto ranije načinili prof. dr. Stjepan Romić, Šandor Horvath i prof. dr. Mario Bauer.

No, tokom 2004. godine zanimanje za tornjaka je iznenada i naglo eruptiralo. Od osnivanja pasminskih klubova, pregovora oko patronata nad pasminom, pa do zaključnog sporazuma u svibnju 2005. godine o jednoj pasmini tornjak sa dva varijeteta (Hrvatski tornjak i Bosanskohercegovački tornjak), medijske eksponiranosti pa sve do iznimne popularizacije pasmine i izvan matične zemlje.

A preliminarnim prihvatom prijave 22. veljače, 2006. godine te zaključnim usvajanjem službenog standarda pasmine od FCI stigao je 01. lipnja, 2007. godine i privremeni (uvjetni) FCI prihvat pasmine pod imenom "Bosanskohercegovački - hrvatski pastirski pas tornjak".

Tornjaks on Dinara mountain / Croatia, late 70's
Photoalbum by Tihomir Kovačević
U čitavom tom naglom i akcelerirajućem procesu koji se odvijao posljednjih godina napravljeni su mnogi ustupci i kompromisi što je i dovelo do neobičnih nepodudarnosti čak i kontroverzi kada se govori o tornjaku. Kronologija i ono malo pisane riječi prije svega o nastanku i podrijetlu tornjaka, počecima rekonstukcije pasmine te njezinom imenu ostavlja danas dojam zbunjenosti i oprečnosti. Ali pošto je i ona kao takva sastavni dio priče o tornjaku svakako zaslužuje da bude sabrana i prikazana upravo onim redosljedom kako je i nastajala, a ako zbog ničeg drugog onda zbog narednih generacija vlasnika i uzgajivača tornjaka.

Boris i Monika Iljadica
München, kolovoz 2007. godine

Pavlović, Garić, fra. Krasić, Medar - Vitez, 1999. godine

Briga o hrvatskom planinskom psu


Fra Stjepan Petar Krasić eveluate
a croatian mountain dog tornjak, Vitez, 1999.
U organizaciji KU "Vitez" iz Viteza 21. ožujka 1999. održana je utemeljiteljska skupština Kluba hrvatskog planinskog psa tornjaka.

Mirko Pavlović, njezin predsjednik, naglasio je kako je ovo povijesni događaj za lovce Srednje Bosne i Hercegovine jer je tornjak oduvijek hrvatska pasmina, a Ivo Garić, gradonačelnik Viteza, i sam uzgajač tornjaka istaknuo je kako se treba sustavno brinuti o ovoj pasmini na hrvatskim prostorima.

Fra Stjepan Petar Krasić, predsjednik Kinološkog saveza Herceg-Bosne govorio je o povijesnim dokumentima koji dokazuju kako je tornjak hrvatska pasmina.

Predsjenik Hrvatskog kinološkog saveza Marko Medar govorio je o potrebi brige o uzgoju čistokrvnih pasa, a osobito o brizi za naše autohtone pasmine. Drugog dana u Vitezu je održana specijalna revija tornjaka, gdje je ocjenjeno 38 pasa, od kojih je 19 bilo odličnih, 15 vrlo dobrih i 4 dobra.

Iz časopisa "Lovački vjesnik", 4/1999. godine.

Zdenko Cerin - Zagreb,1999. godine.

Povijest pasmine
Pretpostavlja se da današnji tornjak svoje prapočetke nalazi u varijacijama tibetanske doge uz povremena spontana uključivanja nekih tipova špiceva, pa vjerojatno i vuka u određenim okolnostima. Naš naziv TORNJAK izvedenica je od riječi tor - ograđeni prostor za ovce, a podrazumjeva psa čuvara stada i torova te nezamjenjivog pomočnika pastira. Najstariji zapis koji opisuje planinskog psa (tornjaka) na našim područjima potiče iz 1062. godine iz Đakovačke biskupije, da bi se isti opis ponavljao 1374. (đakovački biskup Petar), 1752. (đakovački kanonik Petar Lukić). Svi oni opisuju pse koji nastavaju krajeve, pretežno planinske u nadleštvu Đakovačke biskupije. Ne treba posebno spominjati kako su svi ti krajevi tada bili u sastavu Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. U novije vrijeme potomke ovih pasa i susrete s njima opisuje prof. dr. Stjepan Romić, dr. Ivan Lovrenčić, mr. Ratirmir Orban, gospodin Šandor Horvath i fra. Stjepan Krasić. Činjenica je da su se tornjaci najviše zadržavali u planinskim područjima srednje Bosne i zapadne Hercegovine (pretežno među hrvatskim pučanstvom), ali i na Grobničkom polju, u Lici, na području Knina i Sinja gdje je egzistirao ekstenzivan oblik ovčarstva, da bi se u zimskim mjesecima spuštali u nizine Posavine i Slavonije te srednje Dalmacije. U svojim najnovijim knjigama gospodin Šandor Horvath i prof. Mario Bauer među baštinjene (tj. indigene) pasmine uvrstili su i tornjaka.

Opis oblika
Radi se o psu snažne iako ne preteške građe (ja osobno preferiram korpulentniji tip), izuzetno skladne s težnjom ka kvadratičnom obliku. Udovi su čvrsti, povezani, hod dostojanstven i izdašan. Snažno, škarasto zubalo, tupo klinasta uglavnom lupoidna njuška, te preklopljene srednje duge i odlakane uši i blage tamne oči bademastog oblika formiraju snažnu glavu srazmjernu veličini tijela. Kod mužjaka poželjna visina kreće se oko 70 cm, a kod ženki od 60 - 65 cm. Težina odraslog mužjaka kreće se između 45 i 55 kg, a ženki oko 35 kg. Posebna odlika ove pasmine je dlaka, vrlo gusta i duga te posebno bujna u grivi, zastavicama i repu koji se u afektu drži uspravno poput barjaka.
Boja dlake kod tornjaka zapravo nema ograničenja. Kreće se od gotovo potpuno bijele do gotovo crne, a između je žuto, crveno, smeđe te ne baš poželjno sivo. Radi se o dva pretežna tipa: pločasti i plaštasti. Teži se k višebojnosti i što izraženijoj razlici prema drugim pasminama. Prema specifičnosti dlake i boje u narodu su tornjaci dobivali nazive kao: bjelov, garov, šarov i kudrov.
Tornjak je impozantan, lijep i za društvo ugodan te veoma koristan pas, čudesno prilagodljiv na promjenu životnih uvjeta i miljea.

Perspektiva
Tornjak u međunarodnim okvirima još nije priznata pasmina. 1993. godine smo u Zagrebu imali 10 registriranih primjeraka i nedefinirani broj jedinki u Hrvatskoj te susjednoj Bosni i Hercegovini.

CACIB Zagreb/Croatia 16.03.1996.
BOG II: Bella Astra "Bony-Tor"
Godine 1997. smo pri HKS-u imali preko 200 registriranih tornjaka s rodovnicama među kojima ima zaista krasnih primjeraka. To je, međutim još uvijek pasmina u rekonstrukciji, pa njezina homogenost nije perfektna. Interes za tornjake u zemlji raste, na većim izložbama može se vidjeti i do 30 primjeraka. Tako je na CACIB izložbi u jesen 1997. u Zagrebu tornjake sudio renomirani njemački kinološki sudac gospodin Uwe Fisher kome su se tornjaci veoma svidjeli i koji nam je obećao potporu pri tijelima FCI koje odlučuju o priznanju novih pasmina. Osim toga svijesni opasnosti da koncetracijom uzgoja u urbanim sredinama u određenom dijelu izmjenimo bitne karakteristike pasmine sa oduševljenjem smo prihvatili potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske u ostvarenju projekta zaštite vuka od istrebljenja na način da se u prirodni ambijent Like (za sada) vrati, također zaštite vrijednu pasminu tornjaka, koja bi imala iskonsku zadaću da vukove odvraća od stada i tako spriječi i njihovo vlastito istrebljenje. U tom cilju u Unešić je 1997. plasirano osmero štenadi iz zagrebačkog uzgoja.
Kinološki klub tornjak - Zagreb je osnovan u veljači iste godine, a glavni su mu ciljevi dovesti pasminu tornjak do međunarodnog priznanja i reintrodukcijom tornjaka u prirodni ambijent sačuvati izvorne uvjete za život populacije.

Zdenko Cerin, uzgajivač tornjaka
Zagreb, 1999. godine

Ljiljana Nakić-Petrina - Šibenik, 2002. godine

Povijesni zapisi i nastajanje moderne pasmine tornjaka

Što su tornjaci
Današnji tornjaci su ponovo uzgojena pasmina nastala u Hrvatskoj od probranih, posljednjih ostataka skoro izumrle populacije starih pastirskih pasa koji su primarno napučivali cjelokupno područje Dinarskog gorja i to od Grobnika na sjeverozapadu pa sve do Duvanjsko-Livanjskog polja, Kupreške visoravni i zapadno Bosanskih planina na jugu i jugo-istoku ... Iz starih crkvenih manuskripta koji se nalaze po katoličkim centrima pismenosti, a naročito u Đakovačkoj biskupiji vidljivo je da se tornjak malo ili nimalo promijenio kroz svojih (iz ovih zapisa poznatih) više od tisuću godina postojanja ....

CACIB Zagreb/Croatia 26.10.1996.
Tornjaci su i danas baš kao što su bili kroz svo vrijeme svojeg postojanja veliki, lijepi, dugodlaki, mirni, staloženi i nadasve skromni psi čuvari ..... njihove su se sposobnosti i instintki za obranom vlasništva njihova gospodara tisućama godina najčešće koristili za obranu stada ovaca i stoke od raznih predatora, makar su tornjaci i ranije, a u novije vrijeme i sve više korišteni i kao idealni čuvari svojih domaćinstava i ukućana ...

Postoje različite pretpostavke kako su ovi prastari pastirski psi dospjeli u naše krajeve, no najvjerojatnije je najbliža istini ona teorija koja kaže da su migracijama nomadskih ovčara iz stare Mezopotamije zajedno sa stadima ovaca u naše krajeve, ali i na cjelokupni Balkan dospjeli i prvi prapastirski psi (negdje oko 5.000 g. p.n.e, odnosno unatrag 7000 g. od danas) koji su se potom relativno nezavisno dalje razvijali i oblikovali u okviru pojedinačnih planinskih masiva oformljujući svaku pojedinu praskupina (a danas pasminu) pasa već prema vjerovanjima, običajima i potrebama naroda koji su svaki prema svojim sklonostima birali štenad za daljni rad i uzgoj. Tako su se na relativno malom geografskom prostoru Balkana razvile razne pasmine pasa od našeg Tornjaka na zapadu preko Šarplaninca u središnjem dijelu, do Bugarskog Karakašanca i Rumunjskog Karpatca na istočnom, pa sve do grčkog pastirkskog psa na južnom dijelu Balkanskog poluotoka .....

Uzgoj i selekcija Hrvatskog tornjaka je rezultat i djelo hrvatskih predanih uzgajivača kojima nije bilo svejedno prepustiti ovaj biser naše nacionalne baštine zaboravu i propadanju, te koji se već oko tri desetljeća sustavno trude privođenju suvremenoj planskoj i selektivnoj gojidbi u čistoj krvi.

Tako je već 1979. g. u Zagrebu osnovana prva Komisija za uzgoj Tornjaka čime je i formalno potvrđen prethodni trud prvih zaljubljenika i entuzijasta u ovu pasminu, a naročito je osnivanjem matične knjige Tornjaka, na čije je stranice do sada upisano i više od tisuću u čistoj krvi uzgojenih Hrvatskih tornjaka, okrunjen predani napor i trud prvih uzgajivača. Ciljevi hrvatskih uzgajivača su bili obnoviti skoro izumrlu populaciju, a da se pri tom sačuvaju sve vitalne karakteristike ovih prekrasnih pasa, pridržavajući se pri tom standarda pasmine, koji nije bio plod nečije mašte, već rezultat sustavnog opažanja stanja u primarnoj populaciji.

Posljednjih se godina sve veći broj Hrvatskih tornjaka vraća reintrodukcijom svojoj primarnoj funkciji čuvara stada i to upravo zahvaljujući permanentnoj akciji Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja Hrvatske. Rezultati ove akcije su već vidljivi u znatnom broju smanjenja šteta izazvanih vučjim napadima na populaciji ovaca i koza u Dalmatinskoj zagori, te time predstavljaju i neku vrst protuteže sve većem broju tornjaka koji se drže po gradovima isključivo kao kućni ljubimci i/ili čuvari kućanstava svojih vlasnika. I na našim je psećim izložbama sve veći broj ovih prekrasnih dugodlakih i šarenih neagresivnih čuvara, tako da posljednjih godina upravo Hrvatski tornjaci prednjače na izložbama po broju prijavljenih pasa.

Prvi zapisi o Tornjaku
Ne tako davno pričalo se o tornjaku kao o Bosanskom tornjaku, a i Hrvatska kao država nije postojala, postojala je samo Republika Hrvatska unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, gdje niti republičke granice, kao niti nacionalna svijest ne da nisu bile potencirane, nego su bile maksimalono marginalizirane ili čak i tretirane protuustavnima .....

CAC Novi Marof/Croatia 18.05.1997.
The Best Pair II : CH-HR Aga by "Jakov Perić" and Cvijetić "Bony - Tor"
I u takvu okruženju unatrag više od trideset godina počinje se odvijati novija priča o tornjaku, zašto kažem "novija", pa iz tog razloga što priča o tornjaku ima svoju dugu povijest ..... prvi pisani tragovi o tornjacima ..... iako ih tada ne nalazimo pod tim, novim, da kažemo - modernim imenom .... već jednostavno pod: "Canis montanus", latinski ili prevedeno na hrvatski "Pas planinac" (prema pok. profesoru Stjepanu Romiću) ili kako bismo mi to danas preveli "Planinski pas" .... dakle te prve pisane tragove o tornjaku ili Planinskom psu nalazimo još u starim zapisima iz 9 stoljeća ...... u starim manuskriptima katoličke crkve; isti ili slični opisi se ponavljaju i kasnije u raznim periodima od 1067. g, 1374. u zapisima Đakovačkog biskupa Petra Horvata, kao također i 1752. godine u spisima Đakovačkog kanonika i upravitelja biskupskih imanja Petra Lukića i u svim tim zapisima stoji da je "Pas planinac raspostranjen po čitavoj gorskoj Hrvatskoj ... i da mu je zadatak čuvanja i obrane njegova vlasnika i njegove imovine, posebno stoke i kuća od svih napasnika, a napose vukova i medvjeda ..... opisi tih pasa odgovaraju tornjaku kako on danas izgleda: pas visine 4-5 pedljeva (60 do 75 cm), razne boje dlake i to crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene boje dlake: između bijele boje sa ostalim navedenim bojama, a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna, na prijelazu između kratke u dugu dlaku. Uha su viseća, a rep obrastao gustom i dugom dlakom ....". Iz čega se između ostalog vidi i da se tornjak već više od tisuću godina nije nimalo mijenjao. Pse pod tim opisom danas nazivamo uglavnom tornjacima, makar su se neki drugi nazivi sačuvali još uvijek na planini Dinari kao i u okolici Sinja i planini Kamešnici, pse s Dinare lokalni ovčari nazivaju "Dinarci", a Sinjani svoje još zovu "Toraši" .....

Svih ovih više od tisuću godina svojeg postojanja, tornjak nije pretendirao na neki posebno povlašteni položaj, on je uvijek bio, a to je i ostao pas iznimno skromnih zahtijeva i krajnje navezan na svoj ljudski čopor .... provodio je svoj život tiho i skromno izvršavajući sve zadatke koje je od njega tražio njegov čovjek i nikad se nije žalio .... zadovoljan i s korom kruha ili čak i bez nje. Takav je tornjak ostao i do dana današnjeg.

Pitanje imena
No kako se dogodilo, pitat ćete, da su tog psa koji je, prema povijesnim zapisima, obitavao po cijeloj gorskoj Hrvatskoj, od Grobničkog polja nad današnjom Rijekom ... kroz svu Liku i Gorski Kotar .... do zapadno Bosanskih planina i visoravni poput Kupreške, a na sjeveru sve do Posavskih nizija, da su tog psa u posljednjem stoljeću drugog tisućljeća prozvali Bosanskim tornjakom? U biti jednostavno .... Tornjak je povijesno vezan na migracije naše autohtone ovce pramenke, odnosno na ovčare koji su živjeli od i sa tom ovcom .... Iako postoje indicije da je tornjak ipak pristigao u naše krajeve upravo s migracijama starih Hrvata iz svoje prapostojbine, za koju se drži da je bila negdje u prostorima Darijeve Perzije. Prema rezultatima znanstvenih istraživanja dr. fra. Silvija Grubišića, poznatog etnologa iz redova franjevaca skoro je nesporno da su Hrvati u ove krajeve pristigli iz nekadašnje Darijeve Perzije, a tornjak je (kao Canus montanus) neposredno po prispjeću u nove krajeve zabilježen najprije i samo kod Hrvata. No također znamo da je upravo odatle i prvo ovčarenje stiglo u naše krajeve, ali se ne može sa sigurnošću znati jeli tornjak u ove krajeve pristigao s Hrvatima, ili su ga Hrvati ovdje svojim dolaskom zatekli?

CACIB Zagreb/Croatia 22. - 23. 1997.
BOB: Car (Bucak) "Bony Tor"
Ekstenzivno ovčarenje, nomadskog tipa je nekad bio jedini postojeći način ovčarenja, no razvitkom civilizacije .... gasilo se i u svjetskim okvirima, pa tako i u Hrvatskoj nomadsko ovčarenje i ustupalo je mjesto nekoj vrsti farmskog uzgoja, odnosno ovčarenju u sistemu pregona .... istovremeno se njegovala kultura lova na vukove i praktički tornjak je osao "bez posla" u najvećem dijelu Hrvatske. Potreba za pomoći ovih pasa ostala je živa još samo u krajnje zabitim predjelima u kojima se zadržala i kultura nomadskog ovčarenja, zapravo tornjak je ostao vršiti svoju predanu dužnost još samo na Dinari, Kamešnici, te u izoliranim dijelovima Like u Hrvatskoj, te u Livanjsko-Duvanjsko-Kupreškom prostoru zapadne Bosne, kao i na prostorima planina Vran i Vlašić u unutrašnjosti .... Po preostalim predjelima koje je ranije nastavala i pramenka i tornjak uglavnom s krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nije bilo ni jednog niti drugog ..... tornjak je praktički izumrao, u najvećem dijelu Hrvatske kojeg je oduvijek nastavao o čemu će se naći svjedočanstva i u nekim ranim djelima, npr. o velikašu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, još prije dolaska Turaka u naše krajeve ("Hrvojev Misal" 1404.g.).

Drugi nas tragovi vode na ime franjevačke provincije Bosne koja se od negdje 1291. godine prostirala cijelim prostorom današnje Hrvatske, BIH, a kasnije i znatno šire prema Italiji, te je obuhvaćala djelove Mađarske i Vojvodine. Franjevci su se na ovim našim prostorima našli u prvom redu po nagovoru katoličke crkve i tadašnjeg Rima, a sa zadatkom da u okrilje katoličanstva vrate bosanske krstijane – pripadnike nove heterodoksne Crkve bosanske, poznatije pod imenima bogumila i patarena koji su se po ovim prostorima raširili iz Bugarske, te dobili svoje sljedbenike čak i na dvorovima dalmatinskih i bosanskih velikaša …

Bosanska Vikarija je osnovana 1340. godine, a pod konac XIV stoljeća se prostirala od Italije do Crnog mora, no dolaskom Turaka i padom većeg dijela Bosne pod osmanlijsko carstvo franjevcima je opao značaj, jako puno katoličkog pučanstva se iselilo, a velik dio je islaminiziran, uz to su u te krajeve od XVI stoljeća doseljavali pravoslavni žitelji kao pretežno vlaški etnički element, jer su bili u vojnoj službi turskih vlasti.

CACIB Zagreb / Croatia 14. - 15. 03. 1998.
Best Breeding Group II: "Zagrebački Biseri Kennel"
Best Breeding Group III: "Bony-Tor Kennel"
Novonastale političke promjene su uz slabljenje franjevačkog uticaja i ovlasti uzrokovale podjelu franjevačke Vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu, pod turskom vlašću i Bosnu Hrvatsku – koja je obuhvaćala slobodni dio zapadne Bosne i veći dio Hrvatske na slobodnom području … Politička zbivanja, ratovi, osvajanja i gubljenja teritorija su vremenom mijenjali površine ovih franjevačkih provincija, ali je ime ostalo …Bosnom se pod franjevcima zvao (današnji) najveći dio Hrvatskog teritorja, samo Bosnom Hrvatskom. A pisane tragove o tornjaku možemo i danas naći upravo I samo među franjevcima … povijest Hrvata, tornjaka i franjevaca je usko međusobno isprepletena i nemoguće ih je odijeliti.

Površine koje je kroz povijest nastavao tornjak se najvećim dijelom podudaraju sa ovom franjevačkom crkvenom "državom". Najveći dio svoje povijesti, još od svojeg dolaska u ove krajeve čitav je hrvatski katolički živalj živio (sa svojim vjernim pratiteljima – tornjacima) zajedno na ovim prostorima koje su često bile objedinjene u zajedničkoj državi, ali vremena se mijenjaju i tako danas na ovim istim prostorima postoje dvije države, a hrvatski je puk podijeljen na Hrvate u Hrvatskoj i Bosanske Hrvate u BIH …

No stoji i pitanje "zašto se uopće ovaj lijepi pas zove imenom tornjak?". Iako je ovo ime dobio kasnije, ono se čvrsto uvriježilo u narodu ...... do njega je došlo pak slučajno i spontano: živeći i čuvajući najčešće ovce, ovih je pasa najviše bilo pored "torova"; ‘tor’ ili ‘torak’ je u narodu bio ranije, posebice i u današnjoj Dalmatinskoj Zagori uobičajeni naziv za mjesto na kojem, bilo da je ograđeno ili čak da je i bez ograde, obitavaju ovce, najčešće po noći u vijeme odmaranja ..... ili se torom još nazivao i predulazni prostor ispred ovčijih staja (ili u narodu "jara") i tako je "pas planinac" s vremenom, obzirom na najčešće zadržavanje u i oko torova postao "tornjak" ili "toraš" .... no na Dinari, u okolici Knina ga još i danas nazivaju samo "dinarac".


Special Show for Native Breeds of Croatia and Special Show of Tornjak
Split / Croatia 01.05.1999.
BISS : Dolly "King Tor Croatia"
Počeci rekonstrukcije pasmine
Pojedini strani kinolozi, posebno austrijski kinolog Laska (1905) i njemački Stephanitz (1925) svjedoče na svojim putovanjima kroz naše krajeve, kao i neki domaći - Dr. R. Vukina i Mr. Ratimir Orban, poznati hrvatski kinolozi koji su ranih pedesetih godina 20 stoljeća obilazili gorske krajeve Hrvatske i Bosne viđali su neke drugačije pse uz stada, znali su da to nisu bili šarplaninci, i da je narod te pse zvao "tornjacima", ali zapravo ništa više od toga ... i tako je krenula novija povijest ove lijepe i prastare pasmine ..... krenuli su prvi zaljubljenici u tornjake, među kojima su prvi bili i već spomenuti prof. Stjepan Romić, Dr. prof. Mario Bauer, a posebice prof. Šandor Horvat i ing. Marko Medar sakupljati preostale primjerke koji su bili tipični za svoju pasminu ...tipični i prema ovim starim opisima, a i prema pričama iz naroda ... i prvi su pokušaji sistematskog uzgoja zasnovanog na modernim načelima suvremene gojidbe pasa započeli još sedamdesetih godina u Zagrebu. Tadašnji je Jugoslavenski Kinološki Savez, ne bez razloga, osnovao 1979.g . "Komisiju za standardizaciju tornjaka i uvođenje kontroliranog uzgoja" također u Zagrebu i priča je već dobila svoj ozbiljan tijek ..... Tih godina još nikom nije bilo bitno kako se ti lijepi psi nazivaju .... je li riječ samo o tornjaku ili je to Bosanski tornjak ili nekako drugačije. Obzirom da je većina pasa tada pogodnih za uzgoj dovedena sa zapadno Bosanskih planina, kao i iz okolice Tomislavgrada i Livna ... je davalo za pravo nekima da psa nazivaju Bosanskim, ali razlog takvom stanju je bilo samo to što su upravo ti dijelovi Bosne najvećim dijelom bili dovoljno nerazvijeni da se kod njih još uvijek zadržalo nomadsko ovčarenje, a samim time i posljednji tornjaci i osim na Dinari i Kamešnici nigdje drugo više po Hrvatskoj, ali u to vrijeme Hrvatska kao država s razvijenom nacionalnom svješću još nije postojala, već je bila utopljena u Jugoslavenskom sveslavenstvu ..... te normalno da nitko nije razmišljao o povijesti i porijeklu tornjka, a o imenu još i manje.

No nakon osamostaljenja i rata, kao i svega onog što je slijedilo, više nije bilo svejedno je li tornjak Hrvatski, Bosanski ili nečiji treći .... i na osnovu povijesnih dokaza, kao i s razlogom upravo isključivo hrvatskih nastojanja oko reafiramcije ove stare, ali zapravo i nove pasmine .... danas s pravom ovog psa zovemo njegovim starim imenom: Hrvatski planinski pas Tornjak, kako od proljeća 2000. godine u svojim Hrvatskim uvjetnim rodovnicama piše svakom novorođenom tornjaku.

Ljiljana Nakić - Petrina, uzgajivač tornjaka
Iz knjige "Hrvatski planinski pas tornjak"
Šibenik, 2002. godine

Šandor Horvath - Zagreb, 2005. godine.

Prvi sustavni poticaji za istraživanje i spašavanje autohtonih formi pastirskih pasa, povijesno prisutnih u hrvatskom prostoru, pojavili su se u Zagrebu prije trideset godina. Konačni rezultat te inicijative je izgrađena pasmina "hrvatski tornjak".

CAC Vinkovci/Croatia 1998.
Bingo "Zagrebački Biseri", Cvijetić "Bony-Tor"
Posljednjih desetak godina na nacionalnim izložbama pasa u Hrvatskoj psi te pasmine gotovo su redovito među najbrojnijima. Jednako tako je i produkcija štenadi u samom vrhu brojnosti umatičenog podmlatka nelovnih pasmina. Od veljače 1992. godine do istoga mjeseca 2005. godine u matičnu knjigu pasmine upisano je 1748 primjeraka.

Od 1997. se uz podršku sponzora i državnih službi za zaštitu prirode provodi reintrodukcija hrvatskih tornjaka. Jednako kao u dalekoj prošlosti ti psi i danas služe za zaštitu stoke od vukova i drugih krupnih grabežljivaca. Dakle, radi se o jasno artikuliranom i u Hrvatskoj potpuno afirmiranom uzgoju. Smatramo stoga da pasmina "Hrvatski tornjak" zaslužuje međunarodnu afirmaciju.

Uzgojni ciljevi, početni kriteriji odabira i standardizacija tipične forme
Od začetka uzgoja hrvatskih tornjaka njegovi se ciljevi temelje na ideji rekonstrukcije, ustaljenja i trajnog održavanje tipičnih psihofizičkih osobina nekadašnjih pastirskih pasa, povijesno nazočnih u Hrvatskoj.

Odluke o uzgojnim zahvatima su od početka povjerene stručnom voditelju uzgoja. Genetska baza pasmine je relativno široka, zahvaćena u preživjelom ostacima autohtonog oblika, a unutarnje srodstvo populacije ciljano i trajno kontrolirano. Bilo kakva "oplemenjivanja" hrvatskih tornjaka s drugim pasminama su trajno zabranjena.

Početni kriteriji odabira formirani su na temelju onih informacija iz usmene predaje koje su se odnosile na ključne selektibilne psihofizičke osobine. Te postavke provjerene su kasnije praćenjem varijabiliteta u nizovima kontrolirano uzgojenih generacija. Tako su osnove selekcije hrvatskih tornjaka istovremeno izvedene iz tradicije i usklađene s objektivno utvrđenim nasljednim osobina žive populacije.

Selekcijski pritisak povećava se razmjerno kumulaciji poželjnih i eliminaciji nepoželjnih1 osobina vidljivih na potomstvu u pojedinim linijama pasmine.

Oslanjanja na incest u prvim pokoljenjima pasmine nije bilo. Odricanje od brze konsolidacije motivirano je težnjom da se u fazi utemeljenja pasmine izbjegne nekontrolirani gubitak svojstava autohtonog genoma i kumuliranje nepoznatih štetnih osobina.

Formalno pravni i stručni preduvjeti

Traženje i sakupljanje tragova starog uzgoja pastirskih pasa u Hrvatskoj i njihovo pretvaranje u suvremenu pasminu zahtijevali su tri desetljeća rada. Posao je bio složen jer je uz istraživanja i eksperimente pretpostavljao i poštivanje odredbi FCI-a. Posao je bio dodatno otežan činjenicom da je uzgoj hrvatskih tornjaka podređen i postavkama koje važe za rekonstrukciju i očuvanje ugroženih izvornih pasmina.

CACIB Zadar/Croatia 14.05.2000.
The Best Pair II : CH-HR Car "Bony-Tor" and Alice Green Star "All Petrinas"
Kako su prvi poticaji i početak sistematskog uzgoja začeti u Zagrebu, tako je i prva rodovna knjiga te pasmine otvorena u Hrvatskom kinološkom savezu. U početku je spadala u okvire Jugoslavenske matične knjige čistokrvnih pasa, ali uzgoj hrvatskih tornjaka od samog začetka samostalno nadziru i vode hrvatski državni voditelj uzgoja pasmine i odgovarajuće stručno tijelo HKS-a. Oni djeluju kontinuirano od 1972. godine.

Od 22.03.1992. HKS vodi svoju matičnu knjigu hrvatskih tornjaka. Populacija te pasmine, umatičena od kolovoza 1992., zaključno s veljačom 2005. godine, broji 1748 primjerak2.

Na temelju do tada ostvarenih rezultata Hrvatski je kinološki savez u lipnju 1998. godine prihvatio standard hrvatskih tornjaka. On po sadržaju i formi slijedi zahtjeve FCI-a. Njegovim su objavljivanjem u službenom glasilu HKS-a prestale važiti upute i druga pisana načela odabira koje su ranije bile u uporabi3.

Danas je pasmina strukturirana u više od osam linija. Uz njih postoji i niz manje artikuliranih skupina nastalih od zajedničkog početnog pretka. Slijedeća pokoljenja pasmine pokazati će hoće li one poslužiti kao osnove budućih linija.

Relativno visoka brojnost populacije hrvatskih tornjaka, njezina kozistentnost i kompatibilitet svojstava, zatim kvaliteta posebno uspješnih, ali i prosječnih jedinki, te kontrola niza ciljanih tipičnih nasljednih osobina u cijeloj populaciji kroz serije generacija dovedeni su do razine koja omogućuje rutinski uzgoj i selekciju kao i konsolidaciju u pojedinim linijama.

Ime pasmine
Dvočlano ime pasmine (Hrvatski tornjak) odabrano je zbog slijedećeg niza razloga. Osnovni pojam "tornjak" u hrvatskom označava psa (lokalno u sličnom smislu i čovjeka) koji obitava i seli zajedno s privremenim torovima na sezonskim pašnjacima.

Diferencijalni pojam "hrvatski" ima niz značenja. On potvrđuje stoljetnu neprekidnu nazočnost pasa toga tipa na hrvatskom tlu, naglašava činjenicu da su spašavanje posljednjih izvornih primjeraka pokrenuli, a zatim i proveli hrvatski kinolozi, da su selekciju utemeljili i započeli hrvatski kinološki stručnjaci, da su postojeću populaciju pasmine uzgojili hrvatski uzgajatelji pasa, da su isti ti ljudi svoj uzgoj iz anonimnosti doveli do današnje vrlo visoke popularnosti u Hrvatskoj, te naglašava presudnu činjenicu da su zaslugom istih tih ljudi hrvatski tornjaci u sve većem broju prisutni na n acionalnim izložbama još više u izvornoj funkciji i autentičnim staništima svojih predaka4.

Zaključak

Na osnovi iznesenih činjenica, te drugih pojedinosti, vidljivih iz ostalih priloga prijave, uzgajači hrvatskih tornjaka i Hrvatski kinološki savez svoj zahtjev za međunarodno priznavanje hrvatskih tornjaka kao hrvatske pasmine smatraju potpuno utemeljenim.

POVIJESNI PODACI O AUTOHTONOJ OSNOVI PASMINE

Genetski relativno ujednačeni i stabilni autohtoni arhaični oblici pastirskih pasa čiji su izumirući tragovi poslužili kao temelj za stvaranje pasmine "Hrvatski tornjak" još su prije nekoliko desetljeća bili su rasprostranjeni po središnjim Dinaridima i u njihovom nizinskom okruženju. Smatramo da zajedničko podrijetlo tih skupina dolazi od zakarpatkse grane tibetanskih doga. Najvjerojatniji način njihovog rasprostranjivanja diljem jugoistočne i srednje Europe su migracije Vlaha i drugih nomadskih stočara, započete još prije ranog srednjeg vijeka. Poznato je da se tijekom srednjega vijeka isti genom pasa rasprostranio po gotovo cijeloj jugoistočnom dijelu našeg kontinenta.

Special Show of Tornjak Zagreb/Croatia 25.02.2001.
Iz pisanih podataka, sačuvanih u arhivima đakovačke biskupije, vidljivo je da su takvi su psi prisutni u Hrvatskoj 1062. godine.

U kinološki razvijenim zemljama stare su se forme pastirskih pasa još u devetnaestom stoljeću počele transformiraati u začetke današnjih pasmina. Ondje gdje se kinologija ukorjenjuje tek u naše doba, a još se nađe ostataka starih genoma, kontrolirani i selektivni uzgoj tih oblika još je u začetku5.

Hrvatski tornjaci prednjače u toj drugoj skupini. Istraživanje njihove recentne i povijesne prisutnosti, a zatim sustavno spašavanje autohtonog oblika od izumiranja, počelo je u Hrvatskoj 1972. godine. Kontinuirani čistokrvni selektivni uzgoj datira od 1982. Danas pasmina ima brojnu, izgrađenu, čistokrvnu, kroz seriju generacija selekcioniranu živu populaciju, rasprostranjenu diljem Hrvatske.

Unatoč tome što ključnim za ocjenu vrijednosti našega uzgoja smatramo aktualno stanje uzgoja i perspektive koje stoje pred pasminom, s posebnim zadovoljstvom ističemo povijesne izvore koji dokazuju da su današnji hrvatski tornjaci čvrsto oslonjeni na dugu i dobro dokumentiranu povijest.

Ključne godine te povijesti su 1062. i 1374.. U njima nastaju dokumenti u kojima se prvi puta spominju psi od kojih potječu današnja hrvatska pasmina6.

Godine 1374. đakovački biskup Petar Lukić, navodi opis psa planinca, gotovo istovjetan opisu današnjeg hrvatskog tornjaka. On piše da su takvi psi prisutni posvuda u Hrvatskoj. Osobito u njenim planinskim krajevima. U istom dokumentu on se poziva na zapis iz 1062. g. istoga sadržaja.

Brojna kasnija spominjanja u raznim dokumentima, likovni prikazi (3), fotografije, a onda i suvremeni istraživački radovi, svjedoče da je izvorni oblik pastirskog psa od čijih je suvremenih tragova izgrađena današnja populacija hrvatskih tornjaka u Hrvatskoj kontinuirano prisutna čitavo tisućljeće.

Recentne prilike
Današnja zbivanja u uzgoju hrvatskih tornjaka počinju se oblikovati 1971. godine. Tada su na poticaj hrvatskih kinologa u ondašnjem Jugoslavenskom kinološkom savezu počele rasprave o autohtonoj formi pastirskih pasa, sačuvanoj na planini Vlašić u srednjoj Bosni i u hrvatskim krajevima u kojima su ista stada boravila zimi.

Terenska istraživanja zagrebačkih kinologa, provedena kroz idućih desetak godina, pokazala su da se ne radi o posebnoj formi pasa, vezanoj samo za Vlašić i zimovališta u Hrvatskoj, nego da gotovo identične manje skupine pasa vrlo sličnih svojstava postoje u Hercegovini, a i u nizu stočarskih predjela Hrvatske koji nisu u doticaju sa zimovalištima takvih psa s Vlašića.

U Hrvatskoj su manji ili veći "otoci" istog autohtonog genoma nađeni na Grobniku, u Lici, u zaleđu Knina, podno Dinare, u okolici Sinja, te na još nekim, južnijim staništima. Prema pisanim podacima o nekadašnjoj ili još živoj sezonskoj ispaši u tim krajevima i usmenoj predaji rekonstruirano je da su krajem devetnaestoga stoljeća ti "otoci" bili znatno veći i brojniji, te da su imali jake populacije pastirskih pasa istoga osnovnoga genoma kao i preživjeli tragovi autohtonih tornjaka.

Kasniji razvoj događaja doveo je do toga da su, bez obzira na međusobna osobna prijateljstva, suradnju i stalnu razmjenu informacija, već od 1972. godine hrvatski i bosanski kinolozi počeli raditi odvojeno.

Tada izvorne skupine dinarskih autohtonih pastirskih pasa nisu bile dovoljno poznate, pa je prva faza rada hrvatskih kinologa bila istraživačka i eksperimentalna. Odvijala se do 1982. godine. U tome je razdoblju pretražena stručna literatura dok je terenskim istraživanjima utvrđen geografski raspored i stanje subpopulacija izvornog genoma u Hrvastkoj i Bosni i Hercegovini. Istovremeno su utvrđena zajednička tipična svojstva i specifičnosti pojedinih lokalnih podoblika. U Hrvatskoj je tih godina uzgojeno i niz probnih legala. Nisu upisivana u matičnu knjigu jer još nije bila poznata redovitost nasljeđivanja osobina početnih primjeraka. Zato je prvo leglo hrvastkih tornjaka upisano u matičnu knjigu tek ljeti 1982. godine.

Special Show for Native Breeds of Croatia
Gospić / Croatia 24.06.2001.
R-BIS : CH-HR Bingo "Zagrebački biseri" (among tornjak breed)
Dileme oko početne povezanosti hrvatskih tornjaka s uzgojem njihovih bosanskih srodnika koje su u jednom razdoblju bile stalan predmet rasprava razriješene su sporazumom sklopljenim 14.02.2003. u Sarajevu. Potpisali su ga pok. Predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, ing. Marko Medar i Predsjednik Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine Nebojša Švraka.

Dokument se temelji na činjenici da su se hrvatski i bosanski tornjaci već u prvim generacijama izdiferencirali u dva različita oblika. Razdvajanje je zaključeno zabranom međusobnih parenja pripadnika tih dviju populacija. Odluka je vrlo opravdana jer te dvije populacije nisu krenule od istih početnih primjeraka, uzgoji nisu imali iste ciljeve, nisu se odvijali i istim intenzitetom i istom metodičnošću, nisu selekcionirani prema istim kriterijima, niti su se razvijali u jednakim uvjetima. Zbog toga smatramo da će i FCI hrvatske tornjake tretirati kao zasebnu pasminu, te ih kao takve uzeti u proceduru međunarodnog priznavanja.

Šandor Horvath, jedan od začetnika sistemskog uzgoja tornjaka
Iz Prijave pasmine za proceduru međunarodnog priznanja
Zagreb, 2005.


1 Pri odabiru primjeraka koji se mogu koristiti za uzgoj važe kriteriji popisani standardom. Displazija je od početka1998. godine pod selekcijskim nadzorom u cijeloj populaciji hrvatskih tornjaka i predstavlja ozbiljan problem. Za rasplod je dopušteno koristiti samo jedinke s potpuno zdravim kukovima i one koje po međunarodnoj skali dosižu do stupanja D, time da jeden od potencijalnih roditelja mora imati posve zdrave kukove. Kontrola nasljedne epilepsije i deformacije fundusa oka se ne provodi jer do sada u pasmini nije zabilježen niti jedan slučaj tih nasljednih malfomacija.
2 Tome broju trebalo bi dodati i one hrvatske tornjke koji su bile umatičeni od 1982. do 1992. u Jugoslavenskoj rodovnoj knjizi. Broj tih životinja kreće se između 150 i 200.
3 I prije 1998 godine bilo je obvezujučih pisanih kriterija. Prvi tekst koji je imao tu funkciju objavljen je u službenog glasilu HKS-a još 1972. godine.
4 Od 1997. godine se čistokrvni mladi primjerci planski unose u one stočarske krajeve Hrvatske u kojima krupni grabežljivci ugrožavaju stoku. Projekt je započelo Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša Republike Hrvatske a danas ga provodi Državni zavod za zaštitu prirode. Pokrenut je zbog smanjenja šteta od zaštićenih vrsta krupnih grabežljivaca /vukova, medvjeda, risa/, ali i radi selekcije i uzgoja tornjaka in situ.
5 Poznato je da u Bugarskoj, Rumunjskoj i Grčkoj postoje "sestrinjski” autohtoni oblici. Prema tvrdnjama znanstvenika iz organizacije DGENE, koji su za FAO istraživali rasprostranjenosti skupine arhaičnih ovaca tipičnih za jugoistok Europe, ti su psi tragovi istog praoblka pastirskih pasa. Oni prate istu transhumanu migraciju preko koje su se raširile i ovce istraživanog genoma. Za razliku od ovaca koje su uz formiranju velike serije lokalnih formi opstale na širokom području i u velikom broju, satre forme pasa su se očuvale samo na onim izoliranim "otocima” u kojima se uz krupne grabežljivce sačuvao i klasični ekstenzivni oblik uzgoja ovaca i koza. Za razliku od hrvatskih tornjaka na kojima je sustavni stručni rad započet 1972.godina autohtoni oblici pastirskih pasa po jugoistočnim Karpatima privukli su pažnju kinologa tek u posljednjih nekoliko godina.
6 Arhivska istraživanja obavio je i podatke objavio poznati hrvatski kinolog, prof. dr. Stjepan Romić, tvorac hrvatskih ovčara.

FCI priznanje - Zagreb, 2006. godine

Dana 23. veljače 2006. godine u Hrvatskom kinološkom savezu održana je konferencija za tisak u povodu međunarodnog priznanja pasmine Tornjak, koja ima dvije zemlje podrijetla, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. O povijesti pasmine i njezinoj današnjoj zastupljenosti u Hrvatskoj novinarima je govorio predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza g.Damir Skok.

Put do priznanja:
TORNJAK – OBRAZLOŽENJE PRIJAVE
Prvi sustavni poticaji za istraživanje i spašavanje autohtonih formi pastirskih pasa, povijesno prisutnih na teritoriji država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pojavili su se prije trideset godina, a intenzivirani od 1981. godine u skladu sa uputstvom za utvrđivanje standarda za pastirskog psa tornjaka od 20.11.1981. godine. Konačni rezultat tog rada jeste izgrađena pasmina "tornjak".
Posljednjih desetak godina na nacionalnim izložbama pasa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini psi te pasmine gotovo su redovito među najbrojnijima. Jednako tako je i produkcija štenadi u samom vrhu brojnosti umatičenog podmlatka nelovnih pasmina. Od veljače 1992. godine do istoga mjeseca 2005. godine u matičnu knjigu pasmine Hrvatskog kinološkog saveza upisano je 1548 primjeraka, a u periodu od 1987. do 2005. godine u matičnu knjigu pasmine Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine upisano je više od 2000 primjeraka.
Od 1997. se uz podršku sponzora i državnih službi za zaštitu prirode provodi reintrodukcija tornjaka u Hrvatskoj, dok u Bosni i Hercegovini te aktivnosti su financirane isključivo iz sredstava Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine. Jednako kao u dalekoj prošlosti ti psi i danas služe za zaštitu stoke od vukova i drugih krupnih grabežljivaca. Dakle, radi se o jasno artikuliranom i u obje države potpuno afirmiranom uzgoju. Smatramo stoga da pasmina "tornjak" zaslužuje međunarodno priznavanje.

Uzgojni ciljevi, početni kriteriji odabira i standardizacija tipične forme
Od začetka uzgoja tornjaka njegovi se ciljevi temelje na ideji rekonstrukcije, ustaljenja i trajnog održavanje tipičnih psihofizičkih osobina nekadašnjih pastirskih pasa, povijesno nazočnih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Odluke o uzgojnim zahvatima su od početka povjerene stručnim voditeljima uzgoja. Genetska baza pasmine je relativno široka, zahvaćena u preživjelim ostacima autohtonog oblika, a unutarnje srodstvo populacije ciljano i trajno kontrolirano. Bilo kakva "oplemenjivanja" tornjaka s drugim pasminama su trajno zabranjena.

CACIB Opatija/Croatia 06.10.2001.
The Best Pair II: CH-HR Car "Bony Tor" and CH-HR Dolly "King Tor Croatia"
Početni kriteriji odabira formirani su na temelju onih informacija iz usmene predaje koje su se odnosile na selektibilne psihofizičke osobine. Te postavke provjerene su kasnije praćenjem varijabiliteta u nizovima kontrolirano uzgojenih generacija. Tako su osnove selekcije tornjaka istovremeno izvedene iz tradicije i usklađene s objektivno utvrđenim nasljednim osobina žive populacije.
Selekcijski pritisak povećava se razmjerno kumulaciji poželjnih i eliminaciji nepoželjnih osobina vidljivih na potomstvu u pojedinim linijama pasmine.
Oslanjanja na incest u prvim pokoljenjima pasmine nije bilo. Odricanje od brze konsolidacije motivirano je težnjom da se u fazi utemeljenja pasmine izbjegne nekontrolirani gubitak svojstava autohtonog genoma.

Formalno pravni i stručni preduvjeti
Traženje i sakupljanje tragova starog uzgoja pastirskih pasa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i njihovo pretvaranje u suvremenu pasminu zahtijevali su tri desetljeća rada. Posao je bio složen jer je uz istraživanja i eksperimente pretpostavljao i poštivanje odredbi FCI-a. Posao je bio dodatno otežan činjenicom da je uzgoj tornjaka podređen i stručnim postavkama koje važe za rekonstrukciju i očuvanje ugroženih izvornih pasmina.
Kako su prvi poticaji i početak sistematskog uzgoja vezani za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu tako su i prve rodovne knjige te pasmine odvojeno otvorene u Hrvatskom kinološkom savezu i Savjetu za kinologiju Bosne i Hercegovine (Savjet za kinologiju BiH u tom periodu je bio nosilac kinoloških aktivnosti u Bosni i Hercegovini). Iako su u početku te rodovne knjige spadale u okvire Jugoslavenske matične knjige čistokrvnih pasa, uzgoj tornjaka od samog začetka samostalno nadziru i vode bosanskohercegovački i hrvatski državni voditelji uzgoja te pasmine i odgovarajuća stručna tijela saveza obje države. Oni djeluju kontinuirano od 1972. godine.
Od 22.03.1992. Hrvatski kinološki savez vodi svoju matičnu knjigu tornjaka, a u Bosni i Hercegovini Unija kinoloških saveza BiH nastavlja kontinuitet rodovne knjige u BiH započet 1981. godine. Tako populacija te pasmine, umatičena od kolovoza 1992., zaključno s veljačom 2005. godine, broji 1548 primjeraka, a u rodovne knjige Bosne i Hercegovine, od 14.06.1978. do 20.10.1998. godine upisan je 701 pas, a od 1998. pa do siječnja 2005. godine još 2014 pasa, tako da je ukupno provedeno kroz rodovne knjige Bosne i Hercegovine 2715 pasa.
Na temelju do tada ostvarenih rezultata Hrvatski je kinološki savez u lipnju 1998. godine prihvatio standard hrvatskog pastirskog psa tornjaka, a Unija kinoloških saveza Bosne i Hercegovine, u kolovozu 2004. godine, usvaja standard tornjaka i povlači iz upotrebe standard donesen 1981. godine čiji su autori bili bosanskohercegovački kinolozi Ante Kozina, Stjepan fra Petar Krasić i Hrvoje Perković. Oni po sadržaju i formi slijede zahtjeve FCI-a.
Njihovim su objavljivanjem u službenom glasilu HKS-a, odnosno UKS BiH, prestale važiti upute i druga pisana načela odabira koje su ranije bile u uporabi.
Danas je pasmina u obje države strukturirana u više od osam odvojenih krvnih linija. Uz njih postoji i niz manje artikuliranih skupina nastalih od zajedničkog početnog pretka. Sljedeća pokoljenja pasmine pokazat će hoće li one poslužiti kao začeci budućih linija.
Visoka brojnost populacije tornjaka, njezina kozistentnost i kompatibilitet svojstava, zatim kvaliteta posebno uspješnih, ali i prosječnih jedinki, te kontrola niza ciljanih tipičnih nasljednih osobina u cijeloj populaciji kroz serije generacija dovedeni su do razine koja omogućuje rutinski uzgoj i selekciju kao i konsolidaciju u pojedinim linijama.

Ime pasmine
Ime pasmine (tornjak) odabrano je zbog slijedećeg razloga. Osnovni pojam "tornjak" u hrvatskom, a i u jezicima Bosne i Hercegovine označava psa (lokalno u sličnom smislu i čovjeka) koji obitava pored privremeno ograđenih prostora za smještaj stoke – torova na sezonskim pašnjacima.
Diferencijalni ranije upotrebljavani pojmovi "hrvatski pastirski pas" i "bosanskohercegovački pastirski pas" imaju niz značenja. On potvrđuje stoljetnu neprekidnu nazočnost ovih pasa na tlu Bosne i Hercegovine i Hrvatske, naglašava činjenicu da su spašavanje posljednjih izvornih primjeraka pokrenuli, a zatim i proveli hrvatski i bosanskohercegovački kinolozi, da su selekciju stručno utemeljili i započeli odvojeno bosanskohercegovački i hrvatski kinološki stručnjaci, da su postojeću populaciju pasmine uzgojili bosanskohercegovački i hrvatski uzgajatelji pasa, da su isti ti ljudi svoj uzgoj iz anonimnosti doveli do današnje vrlo visoke razvijenosti i popularnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te naglašava presudnu činjenicu da je zaslugom istih tih ljudi pasmina tornjak u sve većem broju prisutna na nacionalnim izložbama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a jednako je i u izvornoj funkciji na autentičnim staništima svojih predaka.

Zaključak
Na osnovi iznesenih činjenica, a osobito zbog stručno vođenog uzgoja pod kontrolom odvojenih voditelja uzgoja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izgrađen je tip pasa koji je opisan u jedinstvenoj osnovi standarda ove pasmine.

POVIJESNI PODACI O AUTOHTONOJ OSNOVI PASMINE
Genetski relativno ujednačeni i stabilni autohtoni arhaični oblici pastirskih pasa čiji su izumirući tragovi poslužili kao temelj za stvaranje pasmine "tornjak" još su prije nekoliko desetljeća bili rasprostranjeni po planinskim predjelima Bosne i Hercegovine i Hrvatske i u njihovom nizinskom okruženju. Smatramo da zajedničko podrijetlo tih skupina dolazi od zakarpatske grane tibetanskih doga. Najvjerojatniji način njihovog rasprostranjivanja diljem jugoistočne i srednje Europe su migracije Vlaha i drugih nomadskih stočara započete još prije ranog srednjeg vijeka. Poznato je da se tijekom kasnog srednjega vijeka i ranog novog vijeka isti genom pasa rasprostranio po gotovo cijelom jugoistočnom dijelu našeg kontinenta.
U kinološki razvijenim zemljama stare su se forme pastirskih pasa još u devetnaestom stoljeću počele transformirati u začetke današnjih pasmina. Ondje gdje se kinologija ukorjenjuje tek u naše doba, a još se nađe ostataka starih genoma, kontrolirani i selektivni uzgoj tih oblika je tek u začetku.
Pasmina tornjak prednjači u toj drugoj skupini. Istraživanje njihove recentne i povijesne prisutnosti, a zatim sustavno spašavanje autohtonog oblika od izumiranja, počelo je istovremeno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1972. godine, a kontinuirani čistokrvni selektivni uzgoj datira od 1978. godine. Danas pasmina ima brojnu, izgrađenu, čistokrvnu, kroz seriju generacija selekcioniranu živu populaciju rasprostranjenu diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

CAC and Special Show of Tornjak Split/Croatia 16.09.2001.
Best Breeding Group III : Laki, Rega and Dolly "King Tor Croatia"
Unatoč tome što ključnim za ocjenu vrijednosti našega uzgoja smatramo aktualno stanje uzgoja i perspektive koje stoje pred pasminom, s posebnim zadovoljstvom ističemo povijesne izvore koji dokazuju da su današnji tornjaci čvrsto oslonjeni na dugu i dobro dokumentiranu povijest.
Ključne godine te povijesti su 1062. i 1374.. U njima nastaju dokumenti u kojima se prvi puta spominju psi od kojih potječu današnja bosanskohercegovačka - hrvatska pasmina.
Godine 1374. đakovački biskup Petar Lukić, navodi opis psa planinca, gotovo istovjetan opisu današnjeg tornjaka. On naglašava da su takvi psi prisutni posvuda na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a osobito u njihovim planinskim krajevima. U istom dokumentu on se poziva na zapis iz 1062. g. istoga sadržaja. Brojna kasnija spominjanja u raznim dokumentima, slike, fotografije, a onda i suvremeni istraživački radovi, svjedoče da je izvorni oblik pastirskog psa od čijih je suvremenih tragova izgrađena današnja populacija tornjaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kontinuirano prisutna čitavo tisućljeće.

Recentne prilike
Današnja zbivanja u uzgoju tornjaka počinju se oblikovati 1971. godine. Tada su na poticaj hrvatskih kinologa u ondašnjem Jugoslavenskom kinološkom savezu počele rasprave o autohtonoj formi pastirskih pasa, sačuvanoj na planini Vlašić u Bosni i Hercegovini i u hrvatskim nizinskim krajevima u kojima su ista stada boravila zimi.
Terenska istraživanja odvojenih komisija sačinjenih od kinologa Hrvatske i Bosne i Hercegovine, provedena kroz idućih desetak godina, pokazala su da se ne radi o posebnoj formi pasa, vezanoj samo za Vlašić i zimovališta tih stada u Hrvatskoj, nego da gotovo identične manje skupine pasa vrlo sličnih svojstava postoje i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, a i u nizu stočarskih predjela Hrvatske koji nisu u doticaju sa zimovalištima takvih pasa sa bosanskohercegovačke planine Vlašić.
U Hrvatskoj su manji ili veći "otoci" istog autohtonog genoma nađeni na Grobniku, u Lici, u zaleđu Knina, podno Dinare, u okolici Sinja, te na još nekim, južnijim staništima, dok je u Bosni i Hercegovini utvrđeno postojanje pasa u tipu tornjaka na prostorima Bosanske krajine, na planinama Kozara i Grmeč, na prostorima planine Majevica, te, pored Vlašića, na gotovo cijelom prostoru Hercegovine. Prema pisanim podacima o nekadašnjoj ili još živoj sezonskoj ispaši u tim krajevima i usmenoj predaji rekonstruirano je da su krajem devetnaestoga stoljeća ti "otoci" bili znatno veći i brojniji, te da su imali jake populacije pastirskih pasa istoga osnovnoga genoma kao i preživjeli tragovi autohtonih tornjaka.
Iako su hrvatski i bosanskohercegovački kinolozi gajili osobna prijateljstva, suradnju i stalnu razmjenu informacija, već od 1972. godine komisije ovih država počinju raditi odvojeno.
Tada izvorne skupine dinarskih autohtonih pastirskih pasa nisu bile dovoljno poznate, pa je prva faza rada kinologa Hrvatske i Bosne i Hercegovine bila istraživačka i eksperimentalna. Odvijala se do 1982. godine. U tome je razdoblju pretražena stručna literatura dok je terenskim istraživanjima utvrđen geografski raspored i stanje subpopulacija izvornog genoma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Istovremeno su utvrđena zajednička tipična svojstva i specifičnosti vezane za populaciju tornjaka u Bosni i Hercegovini, odnosno Hrvatskoj. U Hrvatskoj je tih godina uzgojeno i niz probnih legala. Nisu upisivana u matičnu knjigu jer još nije bila poznata redovitost nasljeđivanja osobina početnih primjeraka. Zato je prvo leglo tornjaka u Hrvatskoj upisano u matičnu knjigu tek ljeti 1982. godine. U Bosni i Hercegovini upis legala je počeo 14.06.1978. godine i neprekidno traje do danas.

Dileme oko povezanosti hrvatskih pastirskih pasa s uzgojem njihovih bosanskohercegovačkih srodnika koje su u jednom razdoblju bile stalan predmet rasprava razriješene su sporazumom sklopljenim 14.02.2003. u Zagrebu. Spomenutom sastanku prisustvovali su pok. predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, ing. Marko Medar i Igor Selimović, tada tajnik, kao predstavnici Hrvatskog kinološkog saveza i predsjednik Predsjedništva Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine Nebojša Švraka, Zijah Zulović, dopredsjednik, i Refet Hadžić, tajnik, kao predstavnici Unije kinoloških saveza BiH.

Na sastanku održanom 10.02.2006. u Sarajevu na kojem su prisustvovali ispred Hrvatskog kinološkog saveza, predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza g. Damir Skok, dr.vet.med. i dopredsjednik Igor Selimović, te ispred Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine predsjednik Predsjedništva, g. Nebojša Švraka, dopredsjednici Stjepan fra Petar Krasić i Zijah Zulović, sekretar Refet Hadžić i član sekretarijata Mirko Čolak, donesen je konačni zajednički standard pasmine Tornjak koji je upućen FCI-u na usvajanje.

Hrvatski Kinološki Savez
Iz službene Prijave pasmine za proceduru međunarodnog priznanja
Zagreb, 2006, godine